ofsetni tisak ili ofset (engl. offset), tehnika plošnoga neizravnoga tiska. U širem smislu, skupina svih neizravnih tiskarskih tehnika, kod kojih se boja ne prenosi izravno s tiskovne forme na papir ili drugu tiskovnu podlogu nego posredstvom međumedija; takve su tehnike, osim plošnoga neizravnoga tiska (ofseta u užem smislu), i visoki neizravni tisak (letterset ili suhi ofset), tamponski tisak i neke tehnike digitalnoga tiska.
Prije tiska, kod klasičnoga se ofseta pripremljeni tekst i ilustracije ispisuju na transparentnome mediju (kopirni predložak), obično filmu, koji se kopira na tiskovnu formu uz konačnu kem. obradbu. Pripremljena se tiskovna forma zatim ulaže na osnovni cilindar u tiskarskome stroju. Kao i kod drugih tehnika plošnoga tiska, i kod ofseta su na tiskovnoj formi tiskovni elementi i slobodne površine u istoj razini. Tiskovni elementi prihvaćaju boju i dalje ju mogu prenijeti zahvaljujući svojim površinskim svojstvima, tj. oni su oleofilni, dok su slobodne površine oleofobne, pa ne prihvaćaju boju. Kod mokrog ofseta to se svojstvo postiže tek pošto se tiskovna forma navlaži. Danas postoje i izvedbe bezvodnog ofseta, kod kojega nije potrebna tekućina za vlaženje. Kod tiska na arke, rabi se gusta, viskozna tiskarska boja, dok se za novinski tisak u rotacijama rabi rjeđa boja. Ona se nalazi u spremniku (bojaniku) tiskarskoga stroja te se preko više valjaka nanosi na tiskovnu formu, koja se kod mokrog ofseta prethodno navlaži. U izravnome dodiru boja se s tiskovne forme prenosi na ofsetni valjak s gumenom navlakom, koji prelaskom preko papira, odn. tiskovne podloge ostavlja otisak. Zahvaljujući navlaci na valjku, ofsetom se dobivaju oštri otisci i na hrapavim podlogama, što nije slučaj npr. kod knjigotiska. Općenito, ofsetnim tiskom uvijek se dobiva jednolika debljina nanosa boje na tiskovnoj podlozi, pa se višetonske ilustracije reproduciraju rasterski. Višebojni se otisak dobiva od četiriju sekundarnih osnovnih boja, a danas je sve češći i tisak dodatnih boja.
Razvoj ofseta započeo je izumom prve tehnike plošnoga tiska, litografije; ubrzo su se potom kamene tiskovne forme počele zamjenjivati kovinskima, a početkom XX. st. uveden je gumeni ofsetni međuvaljak; 1970-ih i 1980-ih ofset je postao prevladavajuća tehnika za tisak knjiga, novina i sl. te je u velikoj mjeri zamijenio za tu svrhu do tada rabljeni knjigotisak. U novije se doba tehnika ofsetnoga tiska i dalje razvija. Sve su češći strojevi s automatskim ulaganjem tiskovne forme, pa se primjenjuju i tehnologije CTP (akr. od engl. Computer to Plate), kojima se tiskovna forma izrađuje bez kopirnih predložaka, izravno iz računala. Sve je češće u primjeni i tehnologija DI (akr. od engl. Direct Imaging), kod koje se tiskovna forma izrađuje u samome tiskarskom stroju. Takvi su postupci bezvodnoga ofseta, a omogućeni su osobitim, slojevitim materijalom za tiskovnu formu: gornji je silikonski sloj izrazito oleofoban, ne prihvaća tiskarsku boju, a donji je sloj oleofilan. Pošto se ploča uloži u tiskarski stroj, prema naredbama iz računala, laserom se na mjestima tiskovnih elemenata probija gornji sloj (kod starijih izvedbi iskrom visokoga napona), čime se na tiskovnoj formi formiraju tiskovni elementi i slobodne površine. Obilježje je današnjih tehnologija i računalni nadzor i vođenje samoga tiska, što omogućuje odčitavanje karakteristika tiskovne forme, namještanje tiskarskoga stroja prije tiska, denzitometrijski i spektrofotometrijski nadzor tiska te nadzor poklapanja boja, korekcije tiska na osnovi usporedbe nadziranog otiska i odobrenog arka i sl.
